[vc_row][vc_column][vc_column_text]Pozdrav, evo prvo da kažem neke informacije oko svoje samokontrole dijabetesa.

Prošao sam kroz većinu terapija (samoinicijativno većinom) poput humalog/homorap i insulatard/actrapid na početku, inzulinska pumpa (9godina), od dugodjelujućih semglee, lantus, tresiba, toujeo, levemir, abasaglar, od brzodjelujućih fiasp, novorapid, humalog 100 i 200, apidra i to u raznim kombinacijama.

Trenutno koristim Fiasp i Abasaglar, računam po FIO 2 i UIO 15. Ovu terapiju koristim jer mi nekako najviše odgovara(a ne zato jer su mi dobri šećeri na ovoj terapiji!)

TIR (4-10mmol/L) mi se kreće oko 90-100%, koristim Libre kao CGMS. Zadnji HbA1c je oko 6,1%

Po nekim određenim smjernicama ovo bi spadalo u odličnu glukoregulaciju.

No ipak bi htio ovdje više obratiti pozornost da ova glukoregulacija nije ovakva jer sam si uspio namjestiti dobre vrijednosti inzulina što brzodjelujućeg, što dugodjelujućeg uz neke fiksne obroke i toga se pridržavam…već baš suprotno…..potrebno je konstantno prilagođavanje terapije.

Sami dani su prožeti sa mnogobrojnim obrocima u različita vremena, sa svakidašnjom tjelesnom aktivnošću, a nekada i bez, noćnim smjenama, ranim ustajanjem, kasnim ustajanjem i slično (potpuna sloboda uz dijabetes).

Dobra glukoregulacija ostaje dobra jer konstantno prilagođavam svoju terapiju na temelju svakidašnje analize svoga dana (nije mi ista terapija npr kada jedem malo ugljikohidrata ili puno, kada sam svakodnevno aktivan ili kada sam na odmoru, kada sam imao 65kg ili sada kada imam 77kg itd)

Ono što osjećam je da imam svoj dijabetes u potpunoj kontroli i iako šećer zna biti visok i nizak (jer svi mi griješimo), znam zašto i zbog toga znam što treba napraviti sljedeći puta da ne bude te me rijetko što može iznenaditi.

Kako bi objasnio postizanje svoje kontrole nad dijabetesom, moramo se prvo malo vratiti u prošlost.

Dijabetes tipa 1 mi je bio dijagnosticiran sa 10 godina. Tada sam koristio stare inzuline poput humaloga i homorapa i davao u vrijednostima koje mi je liječnik propisao i jeo apsolutno kako mi je liječnik odredio. Pa iako sam bio iznimno discipliniran, šećeri su bili svakakvi. Pričajući sa ostalima saznao sam da su i njima šećeri čista lutrija.

Nakon 3 godine takve (loše) terapije sam prešao sam na neku malo drugačiju terapiju koja ja bila insulatard i actrapid te su šećeri nešto bili bolji, ali i dalje loši. Ali sam barem dobio znatno jači jelovnik te sam mogao više jesti pa sam bio znatno zadovoljniji. Kako šećeri nisu utjecali na mene, nisu mi zadavali mnogo brige…to je tada bila mamina briga 😛

Tek nakon 6 godina dijabetesa mi je preporučena inzulinska pumpa poradi fenomena zore te sam se tu prvi puta susreo sa pojmom brojanje ugljikohidrata i faktor inzulinske osjetljivosti te ugljikohidratno-inzulinski omjer(znači tek nakon 6 godina staža sam naučio brojati UGH). Nakon te edukacije HbA1c se znatno popravio te je iznosio između 6-7% kroz sljedećih cca 7 godina. (dok je prije bio oko 8-9%, na onoj prvoj terapiji oko 10-11%)

Tada sam počeo se i aktivno baviti sa nogometom te mi je on bio jedini razlog loših šećera koje nisam znao sam iskorigirati. Nisam znao kome da se obratim vezano za sport, internet tada nije bio još u modi. Nisam tada znao puno osoba sa dijabetesom, a one koje sam znao nisu bili nešto bolje regulirani.

Tako sam učio na vlastitim greškama te mi je trebalo dobrih par godina da napravim da mi šećer nakon sporta nije visok (pretežno tada oko 20mmo/L do HI), ali sam se zato napucavao ugljikohidratima prije sporta.

Kako sam kroz par godina sredio i sport te je GUK prije i poslije sporta bio zadovoljavajući. Na glukometru pretežno šećeri ispod 10, HbA1c između 6-7%, smatrao sam se odlično reguliranim.

Tada sam davao inzulin poslije jela, jer sam mjerio glukometrom te je šećer bio dobar i prije jela, ali i poslije jela (cca 3h poslije jela). Nisam mjerio češće jer kao i svi, imao sam samo cca 4 trakice po danu.

Tu sam samoinicijativno odustao od inzulinske pumpe jer nisam više vidio svrhu pošto nisam više imao fenomen zore, a glikemiju sam mogao jednako dobro izregulirati penovima i sa inz.pumom. Jedino što sam se osjećao „slobodnijim“ na penovima.

Tek nakon kupovine prvog CGMS-a sam uvidio svoje postprandijalno davanje inzulina kao zapravo jednu ogromnu pogrešku.

Učeći kasnije kako izregulirati i te obroke počeo sam naravno davati inzulin prije jela (do tada sam smatrao da ako si dam inzulin poslije obroka da mi ode do nekih 10-12mmolL/, što nije bilo ni približno istina)

Nakon toga glikemija se znatno sredila i više nije bilo brda i dolina.

Sada sam mogao bolje razumjeti svoj šećer jer dok sam bio na trakicama, bio sam limitiran njihovim brojem na dan. Malo sam samoinicijativno eksperemintirao sa svim mogućim inzulinima koje postoje te uspio steći ogromno iskustvo.

No, povremeno je i tada znao iz nekog razloga biti loš, a nisam znao razlog.

Tek jednom kada sam namjerno odlučio na dežurstvu ne jesti ugljikohidrate, već samo proteine i masti (jer za njih ne treba inzulin ili barem jako malo-barem su me/nas tako učili :P), sam uvidio snagu i moć proteina na utjecaj glikemije te sam ubrzo počeo brojati i proteine. No, pošto nikoga nisam znao da broji proteine, morao sam ići sve ispočetka-pokušaj & pogreška.

Nakon tog pothvata brojanja proteina, glikemija se toliko ustalila da više manje varira između 90-100% TIR, praktički ne prelazi preko 11mmo/L. A šećer bude loš samo kada zaboravim dati inzulin ili se dovedem u neku ekstremnu situaciju (koje sam kroz iskustvo i njih izbalansirao).

Ili kada se dogodi drastična promjena u životu poput smanjenja tjelesne aktivnosti sa 6-10h na tjedan na 0h poradi ozljede.

Iz ove moje priče bi htio izvući jedan vrlo bitan zaključak: da je za dobru samokontrolu najbitnije ZNANJE oko dijabetesa uz danu terapiju!

Poboljšanje u samokontroli mi je bila bolja tek nakon edukacije, a ne nakon promjene inzulina odnosno terapije, već kako da tu danu terapiju dobro primijenim.

Prvu znatnije poboljšanje vidimo nakon naučenog brojanja ugljjikohidrata i primjene FIO i UIO (HbA1c pada sa 10% na 6-7%).

Drugo poboljšanje vidimo nakon kontroliranja glikemije tijekom i nakon sporta (bez znatnije promjene u HbA1c, ali više nije bilo ekstremnih pikova poslije sporta).

Treće poboljšanje je bilo kada sam stavio CGMS te počeo davati inzulin prije jela, umjesto poslije jela. (kako nisam imao prije CGMS uvid u stanje između obroka, do tada su to bile neprepoznate hiperglikemije, HbA1c ostaje  između 6-7%, TIR se drastično popravlja)

Četvrto poboljšanje je bilo nakon naučenog brojanja proteina. (HbA1c bez promjene, TIR se popravlja za nekih 10-20%-to čisto ovisi koliko proteina osoba uzima pri obrocima, nakon toga praktički više nema nepoznatih razloga hiperglikemije)

Uz ove 4 najbitnije promjene tijekom svog staža bilo je mnogo manjih prilagođavanja te dakako stjecanje iskustva kroz sada već poduži staž.

Svoju dobru glukoregulaciju dakle zasnivam:

• brojanju ugljikohidrata (pretežito vaganje hrane, minimalno odokativno)
• brojanju proteina (jedem dosta proteina pa mi puno znači i ova stavka)
• znanju primjene inzulina, gdje, kada, kako (nebitno koji je inzulin u pitanju)
• utjecaju sporta na dijabetes (pošto sam svaki dan aktivan ovo mi puno znači)
• iskustvu (22 godine)
• disciplini
• općenitom znanju o dijabetesu

Ovim člankom bi samo htio dati osnovne smjernice onoga što je bitno da bi imali dobru glukoregulaciju te da ovakve šećere može imati svatko, bez obzira o kojoj terapiji se radi.

Nažalost, ne mogu nešto detaljnije napisati kako postići bolju glukoregulaciju jer bi mi za to trebalo jedna cijela knjiga, a ne samo jedan članak.[/vc_column_text][/vc_column][/vc_row]