Prije dva mjeseca živjela sam potpuno normalan i uobičajen život, osmi sam razred osnovne škole i otišla sam na sistematski pregled gdje sam primila cjepivo, kao i sva djeca moje dobi. Doktorica me uputila na očni pregled jer tada već nisam dobro vidjela, što nas je sve iznenadilo, moj vid je uvijek bio ok.

Isprva je sve bilo uredu, jela sam normalno i radila sve kao i prije. Dva tjedna nakon pregleda sam smršavila četiri kile i bila sam jako žedna što je za mene bilo čudno, majka mi nije vjerovala da ja pijem toliko vode i posumnjala je da sam na nekoj dijeti, jer sam uvijek pila sok i uvijek su mi govorili da to nije zdravo da moram piti više vode. Roditelji su bili sve zabrinutiji i vidjeli su da tu nešto ne štima, da nešto nije u redu jer sam postala totalno nezainteresirana kod kuće, nisam se više družila sa njima kao i obično, nisam bila zainteresirana kao do tada, nije me više bilo na dvorištu, nisam se družila niti sam obraćala pažnju na moga psa Flekicu i moje male mačkice koje jako volim i koji su bili dio moje svakidašnjice. Bila sam sve umornija, došla bih iz škole i legla spavati što je svima bilo čudno, to nisam bila ja. Sve se jako brzo odigralo, roditelji su me odveli liječniku i sve to ispričali i zatražili nalaze krvi jer nisam bila niti prehlađena niti je bila u pitanju viroza, jednostavno neiskazani umor i nezainteresiranost. Nalazi krvi su pokazali razinu šećera u krvi 18.6 na tašte.

Isprve nisam niti bila svjesna o čemu se radi. Kada sam došla kući od liječnika, počela sam plakati. Drugi dan sam krenula u KBC Osijek, sjećam se kako sam cijelim putem do Osijeka pričala s roditeljima i ispitivala ih što smijem jesti, a što ne. Kada sam stigla u bolnicu bila sam hitno primljena, do tada sam smršavila 9 kila i razina šećera je bila čak 21 na tašte. Dijagnosticirali su mi Dijabetes tip 1. Bila sam na infuziji 3 dana, jer sam već bila dehidrirana i primala

sam inzulin dok mi se nije spustila razina šećera u normalu, onda sam prvi put vidjela kako izgleda pen za davanje inzulina, Novorapid i Levemir su postali moji prijatelji, od samog početka sam si sama davala inzulin i mjerila šećer. Prošla sam sve edukacije i ispravno riješila test, naučila puno novih stvari o mojoj bolesti i ispravnom liječenju. Nakon deset dana boravka u bolnici, vratila sam se kući. Bila sam jako sretna, ali sam bila u velikom strahu. Prvih nekoliko dana smo često zvali medicinske sestre i liječnike, te su hipoglikemije bile vrlo česte, ali sam davala vrlo male doze inzulina. Ušla sam u fazu remisije, prilagodili smo doze inzulina. Školska torba mi je iznimno teška, uz mnoštvo knjiga u njoj sada se našla i oprema za mjerenje šećera te hrana i sok, ukoliko mi padne šećer.

Ljudi koji nisu toliko upućeni u moju bolest me često znaju ispitivati: što je to dijabetes, kako sam ga dobila i kako se nosim s tim, uvijek im rado odgovorim na pitanja jer sam to sve hrabro i odgovorno prihvatila i to je dio mog života i moje svakidašnjice. Sretna sam jer su me u tome svemu podržali i ohrabrivali i moji roditelji, i oni su mi rekli da to nije nikakav nedostatak i da je to samo malo uredniji način života i u tome nema ništa loše. Na kraju to može biti korisno za zdravlje cijele moje obitelji jer svi mogu jesti sve kao i ja, češće, manje i zdravije.

Za mene je to samo jedna obaveza i zdraviji način života i moj je cilj dovesti ga pod kontrolu. I dalje imam jedno pitanje u glavi koje si postavljam svaki dan:

“Zašto baš ja?“. No mi o tome ne odlučujemo, Bog je dao bolest nekome jer smatra da je dovoljno jak i hrabar da se nosi i živi sa tim. Svako jutro krećem